Muzička galerija

Glazbena tradicija u Žejanama plijeni pažnju neovisno o tome promatra li se njezin instrumentalni ili vokalni segment.

Prvi etnografski zapisi o tradicijskim glazbalima u Žejanama datiraju s kraja 19., odnosno s početka 20. stoljeća. U njima su opisana dva glazbala, oba puhačka: mijeh ilicitore, instrument sličan gajdama, i dvojnice ili šurli, drveno glazbalo koje se sastoji od dvije svirale. Svirači tih instrumenata bili su neizostavni sudionici svadbenih povorki, no ta se glazbala sviralo i u prigodama koje nisu nužno bile vezane za seoske proslave. Tako se na mijehu zasviralo pri čuvanju sagorijevanja ugljare, a dvojnicama se kratilo vrijeme pri ispaši stoke.

U naše vrijeme tih se instrumenata sjećaju tek najstariji mještani, a njihovu je svirku s vremenom zamijenilo sviranje na usnoj harmonici ili gusli i na dvožičanoj tamburici ilicindri te kasnije na harmonici. Cindralo se na plesnim zabavama, za vrijeme maškara i prilikom drugih proslava. Već dvadesetih godina 20. stoljeća nisu bile rijetkost popularne melodije izvedene na dijatonskoj ili klavirskoj harmonici, koja je kasnije preuzela primat u mjesnim glazbenim događanjima, a koristi se i danas, osobito u periodu karnevala, koji se lokalno naziva Pust.

U prikazu tradicijske glazbe treba spomenuti i dječja svirala: drvenu čegrtaljku ili škripâc,čijim su zvukom djeca obilježavala Uskrs, i zviždaljku ili tinjor, koja se izrađivala od kore jasenovog drveta za vrijeme čuvanja stoke na ispaši.

Neizostavan element glazbenog identiteta Žejanaca jest betâra kânta (stara pjesma), kako Žejanci nazivaju starinsko dvoglasno pjevanje bez instrumentalne pratnje, u etnomuzikologiji poznato pod nazivom bugarenje. Ovakva se vrsta pjevanja njegovala, osim u Žejanama, i u susjednim Velim i Malim Munama i na području Ćićarije, u selima Lanišće, Račja Vas, Dane i Vodice.

Pjesme su ljubavne tematike ili vezane uz svakodnevni život, a posebnost pjevanja u Žejanama jest izvođenje na žejanskom jeziku. Pjevalo se u raznim prilikama i na raznim mjestima, pri povratku iz kosidbe ili drugog rada u polju, zapjevalo se s društvom kod kuće, prigodom druženja u gostionici, osobito u vrijeme Pusta, ili pak vani u ljetnim večerima, na mjestima okupljanja mještana. Bilo je potrebno tek dobro raspoloženje i dovoljan broj pjevačica ili pjevača. Iako su ovu vrstu pjevanja u prošlosti s jednakom predanošću i žarom njegovale Žejanke i Žejanci, rijetko se pjevalo u mješovitim skupinama, osobito izvan obiteljskog doma. Dok se tijekom vremena tradicija ženskog pjevanja izgubila, Žejanci su betâru kântu očuvali do današnjih dana.

Oblici tradicijske glazbe danas se njeguju kroz djelovanje folklornog društva „Žejanski zvončari". O njihovim glazbenim aktivnostima možete više saznati ako kliknete na pdf-verziju teksta koji potpisuje aktualni predsjednik Društva. Također možete kliknuti na linkove zvučnih zapisa i čuti nekoliko pjesama u izvedbi Žejanskih kântadura (Žejanskih pjevača). 

Dokument: