Jezik i zajednica danas

Gdje se govori vlaški i žejanski?

Vlaški i žejanski jezik (tzv. istrorumunjski) govori se u Hrvatskoj, u dva odvojena područja na sjeveroistoku Istarskog poluotoka. Prvo je područje selo Žejane (Žejân) na sjeveru, smješteno u planinskom dijelu blizu ceste koja vodi od Rijeke do Trsta. Drugo područje obuhvaća nekoliko sela s okolnim zaseocima južno od Žejana (Žejân), oko sjevernog ruba Čepićkog polja, nedaleko ceste koja vodi od Tunela Učka do grada Labina. To su selo Brdo (Bârdo) s nekoliko zaselaka, kao što su Kostrčan(i) (Kostârčån) i Zankovci, Letaj (Letåj), Nova Vas (Noselo), Šušnjevica (Sušnjevicę/Šušnjevicę) i Jesenovik (Sukodru).

Sva su sela zemljopisno bila izolirana sve do prije nekoliko desetljeća. Asfaltiranje cesta 1970-ih i izgradnja tunela kroz Učku 1981. godine omogućili su selima kontakt s lokalnim gradskim centrima, kao što su Matulji, Opatija, Rijeka, Labin, Pazin i Pula, koji su sada udaljeni do sat vremena vožnje. Lakši pristup urbanim zajednicama doveo je do mnogo veće mobilnosti stanovnika, pa sada ima više govornika vlaškog i žejanskog koji žive u lokalnim urbanim centrima negoli u selima. Vlaški i žejanski govore također brojni iseljenici iz tog područja koji su otišli u druge krajeve svijeta, prije svega u Sjedinjene Američke Države, Kanadu i Australiju, većina njih odmah nakon Drugog svjetskog rata te 1960-ih godina.

Broj govornika i vitalnost jezika

Prema našim procjenama, u rodnim selima živi još oko 150 izvornih govornika koji tečno govore vlaški i žejanski  jezik. Broj se odnosi na govornike koji su jezik naučili kao djeca. Od ukupnog broja seoskih stanovnika, koji iznosi oko 400 (točnije, 453 stanovnika prema Popisu 2001. godine), aktivni izvorni govornici, koji tečno govore jezik,  prema definiciji drugih tečnih govornika, danas čine manjinu u njihovim rodnim selima.

Možda ima dva ili tri puta više govornika prve generacije koji žive u obližnjim gradovima i urbanim centrima. Ima još nekoliko stotina govornika koji žive u inozemstvu, u Europi, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Australiji.

Ako pobliže pogledamo selo Žejane (Žejân), za koje smo prikupili najdetaljnije podatke, vidjet ćemo da u cjelokupnoj populaciji od 134 stanovnika ima 53 izvorna govornika žejanskog jezika, odnosno 39%. K tome, gotovo četiri puta toliko, odnosno 195 govornika prve generacije, živi izvan sela, u regiji ili u inozemstvu. Ukupan broj govornika žejanskog jezika trenutno iznosi 248. Za usporedbu, krajem Drugog svjetskog rata selo je imalo oko 600 stanovnika i može se pretpostaviti da su tada svi tečno govorili jezik.

Dostupne informacije o južnim selima nisu toliko precizne, no lokalno stanovništvo smatra da ima 80-100 govornika vlaškog jezika unutar ukupnog broja stanovnika, koji se procjenjuje na njih 250-285, što predstavlja oko 30% ukupne populacije. Dok je u južnim selima postotak govornika koji tečno govore jezik manji nego u Žejanama (Žejân), broj izvornih govornika koji žive u inozemstvu veći je zato što je iseljavanje iz južnih sela u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata bilo intenzivnije (i ukupan broj stanovnika bio je veći nego u Žejanama /Žejân).

Većina govornika koji su jezik naučili u djetinjstvu unutar svojih obitelji sada je sredovječna ili starija. Čini se da je tako i s onim govornicima koji žive u Hrvatskoj i s onima koji su u inozemstvu. Također, svi su dvojezični ili višejezični, uglavnom govore hrvatski jezik (lokalno narječje i/ili standardni jezik), talijanski (lokalno narječje i/ili standardni jezik) te engleski.

Prirodan prijenos jezika s roditelja na dijete unutar obitelji ponajviše su prekinule generacije ljudi koje su postale roditeljima nakon Drugog svjetskog rata, pogotovo one generacije rođene 1950-ih godina, 1960-ih ili kasnije. Gradnja cesta prekinula je zemljopisnu i društvenu izolaciju tog područja, a industrijalizacija i urbanizacija dovele su do masovnog iseljavanja i miješanih brakova. Većina roditelja, bilo da žive u selu ili u inozemstvu, dala je prednost većinskom jeziku kako bi djeci omogućila lakšu društvenu mobilnost. Danas nema, niti je ikad bilo, formalnih institucija koje bi podupirale upotrebu tog jezika i olakšale njegovo očuvanje.

Najmlađi govornici danas su uglavnom ljudi u tridesetim godinama (rijetko u dvadesetima ili mlađi) i većinom su vlaški i žejanski naučili od djedova i baka, kao drugi ili treći jezik. Njihovi dominantni jezici lokalni su većinski jezici - hrvatski, engleski ili drugi - koji se koriste u školi i općenito u društvu.

Naziv jezika

Vlaški i žejanski dvije su varijante onoga što većina lingvista smatra jednim te istim jezikom. Zbog povijesnih i zemljopisnih razloga govornici ovih varijanti samo su povremeno imali međusobne kontakte, tako da su se dvije varijante tijekom stoljeća razvijale neovisno jedna o drugoj, što je rezultiralo nizom fonetskih, leksičkih i gramatičkih posebnosti. Ipak, govornici obiju varijanti mogu bez prepreka razumjeti jedni druge i međusobno komunicirati.

Kao mnogi pučki jezici koji se koriste u svakodnevnoj usmenoj komunikaciji, ali ne i u formalnom kontekstu, vlaški  i žejanski poznat je pod više naziva, od kojih spominjemo samo najčešće. U Žejanama (Žejân) govornici svoj jezik nazivaju žejanskim ("žejånski"), prema imenu samog mjesta. Ta je praksa vidljiva i u južnim selima (npr. "novošånski", "šušnjevski", "brijånski" itd.), ali ovi govornici također koriste zajednički termin i obično svoj jezik nazivaju vlaški ("vlåški").

U južnim selima, kao i u iseljeničkim zajednicama u inozemstvu, jezik je poznat i kao "ćiribirski" ili "ciribiro" na talijanskom jeziku. Jedno je vjerovanje da je naziv došao od vlaških i žejanskih riječi "cire" (držati) i "bire" (dobro). Uglavnom ga koriste oni koji sami ne govore tim jezikom, pogotovo stanovništvo bližeg područja koje govori hrvatskim jezikom. Često se koristi u šali, što nekim izvornim govornicima može biti uvredljivo.

U akademskoj zajednici bio je od početka 20. stoljeća u upotrebi gotovo isključivo pojam „istrorumunjski". Taj se naziv proširio iz povijesne lingvistike, a ističe lingvističku vezu jezika s rumunjskim jezikom. Prihvaćen je naročito izvan zajednice izvornih govornika, među lingvistima i piscima, te ostaje i danas u širokoj uporabi.

Čak i starija generacija izvornih govornika u rijetkim će prilikama koristiti naziv  "rumunski" (rumunjski) na hrvatskom jeziku ili "romeno" na talijanskom da opiše svoj jezik, pogotovo kad se obraćaju nekome tko ne pripada zajednici, što je vjerojatno utjecaj mnogih rumunjskih etnografa i lingvista koji su od sredine 19. stoljeća posjećivali područje kako bi proučavali jezik.  No kako se jezična veza često pogrešno povezuje s etničkim i/ili nacionalnim identitetom, pojam istrorumunjski može se smatrati kontroverznim kada ga se upotrebljava izvan lingvističkih krugova. Na ovoj internetskoj stranici odlučili smo slijediti nazive koji su danas rašireni među izvornim govornicima te jezik zvati vlaškim i žejanskim.

Koliko je ugrožen jezik?

Povijesno mala, dvojezična enklava, Istrani koji govore vlaški i žejanski dugo su predstavljali ugroženu jezičnu zajednicu sa stalnim smanjenjem broja stanovnika. Naprimjer, krajem 19. stoljeća broj stanovnika koji su u Istri govorili vlaški i žejanski jezik procjenjivao se na otprilike 3000. Do ranih 1960-ih taj je broj pao na 1500; do ranih 1990-ih još se smanjio na 400, a manje od jednog desetljeća kasnije bilo je oko 200 izvornih govornika vlaškog i žejanskog u selima. Procijenili smo da ih 2010. godine ima oko 150.

Prema kriterijima po kojima se procjenjuje vitalnost jezika, objavljenim u Izvješću o vitalnosti i ugroženosti jezika UNESCO-ova Odjela za nematerijalnu kulturnu baštinu, vlaški i žejanski može se definirati kao vrlo ugrožen jezik.

• Većina najmlađih govornika jezika pripada generaciji roditelja ili djedova i baka.

• Ukupan broj govornika koji tečno govore jezik vrlo je malen.

• Manjina ukupnog broja stanovnika sela govori tim jezikom.

• Jezik se koristi u ograničenim komunikacijskim domenama i njihov se broj stalno smanjuje.

• Jezik se ne koristi u novim domenama.

• Zajednici nije dostupan praktičan način zapisivanja jezika.

• Obrazovanje se provodi samo na većinskom jeziku/jezicima, a jezik se ne koristi u pisanom obliku ni u institucionalnom okruženju.

• Samo manji dio članova zajednice aktivno podupire održanje jezika.

• Nema ili ima malo materijala za poučavanje jezika.

Ovaj projekt ima za cilj utjecati na neke od ovih čimbenika - kao što su potreba za praktičnim sustavom zapisivanja, izrada materijala za poučavanje jezika, educiranje govornika o ugroženosti jezika, o njegovoj vrijednosti te o važnosti njihova uključivanja u njegovo očuvanje, osnivanje lokalnih zavičajnih centara itd. - no njegova je svrha nužno ograničena.

Vlaški i žejanski jezik uključen je u UNESCO-ov Atlas of the World's Languages in Danger (Atlas ugroženih jezika svijeta), a Ministarstvo kulture Republike Hrvatske uvrstilo ga je na Listu zaštićene nematerijalne kulturne baštine krajem 2007. godine.

Povratak