Rojšebaretica

O vota av fost o mušåta fętica. Lumele âlj av fost Rojšebaretica. Ašå av vo kljemåt ke av purtåt rojšu kapučo pre kåp.
Užęjt-av ji čuda vote pârla maja-betâra preste kodru, juva av bivęjt. Måja av le Rojšebaretice vâk kuvintåt neka prin kodru vred męže, neka nu lji se čeva fåče. Ši o zi av Rojšebaretica ân kodru ân'jurbåt lupu. Fakut s-av ka ši ke-j bur ši a vo ântrebåt: „Mušåta fętico, kotro mež ânsa?" „Meg la maja-betâra", zis-av Rojšebaretica. „Bolna-j pak voj o mârva ku jå fi, portu-l o mârva de bura pâre."
Lupu lj-av fino zis, neka kåvta prende męže, pozdravit-av vo ši mes ća dela jå. Ma av åto avut ân kåp. Lupu av târlit la kåsa le maje-betâre. Kolę-s čuda rož dupa kåre s-av askuns neka nu-l kunošte måja-betâra. Troštęjt s-av ke va misli ke-j Rojšebaretica. Potučit-av pre uše ši av zis: "Måjo-betâra, jo sâm. Pok ânuntru veri?" „Viro, måla, ši šutka me", zis-av måja-betâra. N-av štivut de če se lukra. Lupu n-av fost triba rugå. Skočit-av pre jå ši dinro vota av vo pojdit. Lupu n-av fost ku čå kuntent. Vrut-av pojdi ši Rojšebaretica. Vred av ânveštit kiklja le måje-betâre, pre kåp â ši j-av pus bareta, ši zavučit s-av ân påt.
Vâlje av verit Rojšebaretica, fino av pozdravit måja-betâra ši a vo ântrebåt:
„Kum je?"
„Mmm...Nu-j maj bire, fętico", mârmânjit-av lupu.
„Kumile gros glås ari, måjo-betâra!"
Lupu s-av uzmišęjt sup bilj. Rojšebaretica av mes kâtra påt ši av zis: "Kum ari ašå lunž mâr?"
„Neka te pok maj bire stisni".
„Kę ke ari ašå måra gura?", av zavikęjt Rojšebaretica.
„Neka te pok maj bire pojdi!", zalatråt av lupu. Skočit av pre jå ši dinro vota vo pojdit.
Satu, lupu av zadurmit ši zahârhânjit. Lovecu av pre čija trekut, ši av zis ke-j nušte čudno. Kljemåt-av måja-betâra ma nu s-av javit. Kând av lovecu vezut lupuluj-j mårle fole, štivut-av če s-av fakut. Raskljis-av lupuluj folele ši av zvadit ši spasit Rojšebaretica ši måja- betâra.
Jåle s-av fino stisnit ši srično av renće živit.

Prijevod

Bila jednom lijepa djevojčica. Zvala se Crvenkapica. Tako su je zvali jer je nosila crvenu kapu na glavi.
Često je preko šume odlazila k baci. Majka je Crvenkapici uvijek govorila neka brza kroz šumu kako joj se ne bi štogod dogodilo. Jednog dana sretne Crvenkapica u šumi vuka. Pretvarao se kako je dobar te ju upita: "Lijepa djevojčice, gdje ideš sama? „Idem kod bake", odgovori Crvenkapica. "Bolesna je pa ću biti malo s njom, nosim joj i slatki kruh".
Vuk ju je savjetovao neka pazi kuda ide, pozdravio je i otišao. No, imao je drugo na pameti. Otrčao je prema bakinoj kući. Ondje je bilo mnogo cvijeća iza kojeg se sakrio kako ga baka ne bi prepoznala. Pripremio se da će baka pomisliti kako je Crvenkapica. Pokucao je na vrata i rekao: "Bako, ja sam. Mogu li ući?" „Uđi, dijete i poljubi me", reče baka. Nije znala što se događa, a vuka nije trebalo moliti. Odjednom je skočio na baku i pojeo je. No ni s time vuk nije bio zadovoljan. Želio je pojesti i Crvenkapicu. Brzo je obukao bakinu spavaćicu, na glavu je stavio kapu i zavukao se u krevet.
Ubrzo je došla Crvenkapica, pozdravi lijepo baku i upitala ju je:
„Kako je?"
„Mmm... Nije najbolje, djevojčice", mrmljao je vuk.
„Kakav to dubok glas imaš, bako?"
Vuk se okrene ispod plahti. Crvenkapica krene prema njemu i reče: "Zašto imaš tako velike ruke?
„Da te mogu jače stisnuti".
„Zašto imaš tako velika usta?!", zavikala je Crvenkapica.
„Kako bih te bolje pojeo!", zagrmio je vuk. Skočio je na nju i u jednom zalogaju je pojede.
Sit, vuk je zaspao i počeo hrkati. Prolazio onuda lovac i reče kako je nešto čudno. Zvao je baku, ali se nije javila. Kada je lovac vidio ogroman vučji trbuh, znao je što se dogodilo. Rasporio je vuku trbuh i izvadio Crvenkapicu i baku.
One su se zagrlile i sretno dalje živjele.

Povratak