Povratak iz zarobljeništva
A mev frate av fost ânternirujt ân Nimško ši je av vrut skapå a kåsa. Ši Nimci l-av aflåt, l-av akacåt ši l-av tremes ân Dachau. Ši je av fost ân Dachau de la kvârnar ši påtru, ši čija av fost kând av Merikåni verit oslobodi Dachau; av ši je fost čija. Ši din Dachau av je verit noj čåre ši aflåt n-av ân Šapčan. Ši jo me domisles o åta stvar. Atunče am jo već avut deset let, ši j-am fost ântre kåsa juva am noj bivęjt atunče, ši mire av nuštire kljemåt, mire av nuštire kljemåt: “Ånico! Ånico!“ Kând m-am jo obârnit vedę čire-m klj ęma, j-am vezut ân om strašno, strašno mâršav; jo nu l-am konoskut. Jo n-am štivut čire je. Ši j-av dupa mire verit, juva am noj ståt. Ši č-av fost a mev frate.
Moj je brat bio interniran u Njemačkoj i želio je pobjeći kući. Nijemci su ga pronašli, uhvatili i poslali u Dachau. Bio je u Dachauu od četrdesetčetvrte godine. I tamo je bio kada su Amerikanci došli osloboditi Dachau; i on je bio tamo. Iz Dachaua nas je došao tražiti i pronašao nas je u Šapjanama. Sjećam se još jedne stvari. Tada sam imala deset godina i bila sam ispred kuće, gdje smo tada živjeli, i netko me zove, netko me zvao: „Anice! Anice!“ Kada sam se okrenula vidjeti tko me zove, vidjela sam jednog strašno, strašno mršavog čovjeka kojeg nisam poznala. Nisam znala tko je. I on je došao do mene, gdje smo mi živjeli. Bio je to moj brat.
